Detalji

Kategorija: Uncategorised

Prigodom popisa, koji je obavljen 31. siječnja 1921. brojili su Stari Jankovci 1178 žitelja, od kojih je 907 bilo rimokatoličke, 227 evangeličke, 33 grkokatoličke, a 11 pravoslavne vjere. Mađarski je materinski jezik imalo 655 žitelja, hrvatski 253, njemački 231, rusinski 26, romski 8, a druge jezike 5 žitelja. Upravna općina, koju čini jedino selo Stari Jankovci zaprema površinu od 3435 jutara ili 1977 hektara. Na tom je području 31. ožujka 1931. u 319 kuća bilo 1269 žitelja, od kojih je 605 bilo muškoga, a 664 ženskoga spola. Od žitelja je 971 bilo rimokatoličke, 126 luteranske, 83 kalvinske, 47 grkokatoličke, 38 pravoslavne, 3 adventističke i jedan unitarske vjere. Po materinskom jeziku bijaše 753 Mađara, 219 Nijemaca, 212 Hrvata, 48 Ukrajinaca (Rusina), 4 Slovaka, jedan Čeh, jedan Rus, jedan Rumunj i 24 Roma. Čitati i pisati nije znalo 58 muškaraca i 93 žene.

Nakon Drugog svjetskog rata Stari Jankovci su imali stalni porast broja stanovnika prvenstveno zbog jakog doseljeničkog vala Hrvata najvećim dijelom iz srednje Bosne, žepački kraj. U narodnosnoj strukturi je došlo do značajnih promjena: broj Nijemaca se sveo na minimum zbog njihovog prisilnog odlaska iz sela 1944./45., s bosanskim imigracijama broj Hrvata se značajno povećao i oni postaju ponovno brojem dominantan narod, kod Mađara je prisutan polagani ali sigurni trend smanjenja broja, dok se kod Srba doseljenih kolonizacijom u kuće protjeranih Nijemaca broj utvrđen 1948. gotovo da nije mijenjao do 1991. godine.

Tako je u popisu 1991. bila sljedeća nacionalna struktura u Starim Jankovcima: ukupno je bilo 2063 stanovnika, a od toga 1261 Hrvat, 358 Mađara, 294 Srbina, 19 Rusina (Ukrajinaca), 59 Jugoslavena, 5 Muslimana , 4 Slovaka, 2 Nijemca i 61 ostali i nepoznato. Rezultati popisa 2001. prema nacionalnoj strukturi po naseljima nisu još objavljeni, dok se broj od 1769 stanovnika 2001. smanjio za 14,3%.

S početkom Domovinskog rata 1991. godine gotovo svo nesrpsko stanovništvo je protjerano iz sela te su postali prognanici i izbjeglice kroz 7 dugih godina. Početak povratka prognanika započeo je 1997. godine i skoro je završio u ljeto 2002. godine. Samo još mali broj prognanika se nije vratio.

Zadnjih godina život se donekle povratio u donekle normalne tijekove, kroz skoro završenu obnovu, kao i ponovno oživljeni rad različitih ustanova i udruga. Stari Jankovci su postali sjedište općine Stari jankovci. U selu je obnovljena crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, a vjerski život je ponovno profunkcionirao. Osnovnu školu Stari Jankovci pohađaju djeca iz Starih i Novih Jankovaca te Srijemskih Laza. Pošta je također u funkciji. U selu djeluju i sljedeća društva, klubovi i udruge: NK "HAŠK Jadran" Stari Jankovci, KUD "Jankovci" Stari Jankovci, DVD Stari Jankovci, Lovačko društvo "Jastreb" Stari Jankovci, Udruga "Hrvatska žena" Stari Jankovci, UHDDR "Jankovci" Stari Jankovci, Klub mladih "Feniks", Judo klub "Jankovci" Stari Jankovci, Stolnoteniski klub "Jankovci" Stari Jankovci te ogranci različitih političkih stranaka – HSS, HDZ, HSLS i SDP.

Naselje Stari Jankovci 2010. godine proslavlja 750 godina prvog povijesnog spomena.

O kontinuitetu življenja u najranijim razdobljima na prostoru katastarske općine Stari Jankovci svjedoče nalazišta dva prapovijesna naselja i nekropola, jedno antičko nalazište i srednjovjekovna nekropola "Balkan". Papin legat, koji je godine 1333. – 1335. sabirao crkveni porez u vukovarskom arhiđakonatu, došao je 6 puta u Jankovce, gdje je župnikom bio Benedikt. Kako je ovdje sabrao razmjerno mnogo novca vidi se da je ta župa bila dosta velika, a njezini župljani imućni. Legat u svojim računima naziva Jankovce imenom "Jenke", kako je to činila i mađarska dvorska kancelarija, od vjerojatnog izvora osobnog imena Janko.

Jankovci su bili sjedište ovećeg imanja, kojemu je oko godine 1260. bio vlasnikom plemić Herke. Kako je Herkeov sin Henrik umro bez potomaka, pripalo je to imanje kralju Karlu Robertu, koji ga je darovao knezu Pavlu Gorjanskomu. Od tada su Jankovci u posjedu knezova Gorjanskih do njihova izumrća 1492. godine. Žitelji su imali oko 2000 jutara dobre zemlje uslijed čega se kod njih razvilo blagostanje. U Jankovcima su držani i sajmovi, a župna se crkva Blažene Djevice Marije nalazila tamo gdje je sada groblje. Vjerojatno je ondje bilo središte sela.

Turci su godine 1526. zaposjeli Jankovce, gdje su neprekidno ostali do 1688. godine. Predaja kaže da je tada u Jankovcima bilo i muslimana, vjerojatno trgovaca i obrtnika, koji su imali i svoju džamiju. Možda je u džamiju pretvorena prijašnja župna crkva kako su Turci običavali činiti i u drugim mjestima. Na tu nas misao dovodi činjenica da je u Jankovcima za turskog vladanja postojala župna crkva Sv. Jurja (Sv. Đure ili Sv. Đurđa), a ne Blažene Djevice Marije. Pod jankovačku je župu pripadalo 9 susjednih sela: Bogdanovci, Cerić, Marinci, Markovci, Milaševci, Nuštar, Popovci, Trbušanci i Vrapčana, od kojih četiri postoje još i danas.

Drži se da je u Jankovcima u tursko doba moglo biti 500 do 600 žitelja. Petar Masarechi, koji je godine 1623. bio papin vizitator u Srijemu i Slavoniji, izvješćuje da jankovačka župa broji oko 3000 župljana. Tada je župom upravljao svjetovni svećenik, koga je već na proljeće godine 1625. naslijedio franjevac iz samostana u Olovu.

U Jankovcima je oko godine 1680. bilo otprilike 60 katoličkih kuća u kojima su stanovali hrvatski starosjedioci. Oni nisu propali niti prigodom straših borba s Turcima 1687.-1691. godine, jer su se spasili u okolnim šumama. Njihovo je selo dapače poslije izgona Turaka još i poraslo, jer se u Jankovce doselilo mnogo žitelja iz Laza, Orolika, Opatovca, Ivankova, Petrovaca, Nijemaca, Vrapčane i drugih mjesta. Tako su Jankovci početkom 18. stoljeća imali oko 110 obitelji. Iz tadašnjih crkvenih matica razabiremo da se u Jankovce doselilo 16 obitelji iz Bačke, 6 iz Bosne, a dvije iz Hrvatske.

Franjevci su u Jankovcima obnovili katoličku župu pod koju su došla susjedna sela Slakovci i Laze. Župnikom je godine 1708. bio fra Matej Temišvarac. Iza toga su Jankovci neko vrijeme pripadali pod vukovarsku župu, kojom su također upravljali franjevci. Uskoro je u Jankovcima 1750. godine uređena opet župa kojoj su pripadala četiri sela: Laze, Petrovci, Slakovci i Svinjarevci.

Prepošt Gabrijel Bačić, koji je 1729. godine došao iz Pečuha u Jankovce, izvješćuje da se u selu nalazi crkva posvećena Sv. Đuri, podignuta od katolika još za vrijeme Turaka, a sada se vidi da je ruševna. Nekoć bijahu 3 oltara, a sada ni jedan, niti se služi bogoslužje, već vjernici nedjeljom idu na misu u Vukovar ili u filijalu Slakovce. Na blagdan Blažene Djevice Marije odnosno Velike Gospe (15. kolovoza), kada u Jankovce dolazi mnogo naroda iz okolice, slavi se crkveni god. Prepošt je godine 1729. u Jankovcima našao 464 rimokatoličkih žitelja. Već u vizitaciji iz 1754. godine spominje se drvena crkva smještena na kraju sela na groblju, posvećena Uznesenoj Gospi. Jankovci su svo vrijeme iza Turaka do 1945. godine bili u okviru Vukovarskog vlastelinstva u tzv. civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, Paoriji ili Provincijalu. Dakle, nikad njihovi stanovnici nisu bili graničari.

Jankovačka je župa pripadala Pečujskoj biskupiji do 30. srpnja 1781. kad je pripojena Đakovačkoj ili bosansko i srijemskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu. Stari su Jankovci godine 1827. brojili 623 žitelja, od kojih je 596 bilo rimokatoličke, a 27 pravoslavne vjere. U selu je godine 1843. otvorena pučka škola. U Starim Jankovcima je godine 1857. stanovalo 760 žitelja, od kojih je 719 bilo rimokatoličke, 32 grkokatoličke, 6 židovske i 3 pravoslavne vjere. Po narodnosti bijaše 356 Mađara, 235 Hrvata i 3 žitelja drugih narodnosti. Župna je crkva Uzeće Blažene Djevice Marije u nebo. Na pučkoj školi jedan učitelj je podučavao 28 dječaka i 20 djevojčica. Stari su Jankovci 31. prosinca 1880. imali 178 kuća u kojima je stanovalo 1008 žitelja. Rimokatolika bijaše 853, luterana 74, grkokatolika 31, pravoslavna 22, kalvina 15, a Židova 13. Mađarski su materinski jezik imala 554 žitelja, hrvatski 292, njemački 121, slovački 28, češki jedan, poljski jedan, a romski 11 žitelja.

Više o Starim Jankovcima

Detalji

Kategorija: Uncategorised

Selo je dobilo željezničku vezu 7. studenoga 1891. kad je prometu predana pruga koja vodi od Vinkovaca do Mitrovice. Kolodvor je udaljen samo jedan kilometar o središta sela. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1900. brojili su Novi Jankovci 195 kuća u kojima je stanovalo 1018 žitelja, od toga 470 pravoslavne, 434 rimokatoličke, 65 luteranske, 46 kalvinske, dva grkokatoličke i jedan nazarenske vjere. Hrvatski je materinski jezik imalo 540 žitelja, njemački 135, mađarski 22, rusinski dva, slovenski jedan, slovački jedan, a romski 317 žitelja. Iz Ugarske se doselilo 96, a iz Austrije 3 žitelja. Čitati i pisati nije znalo 248 muških i 235 ženskih žitelja (većinom Roma) koji su navršili 6 godina života.

Godine 1911./12. odcijepiše se Novi Jankovci od upravne općine u Mirkovcima, pa je u selu uređena posebna općina koja je egzistirala sve do 1953. godine. Novi su Jankovci 31. prosinca 1910. brojili 1066 žitelja, od kojih je 514 bilo pravoslavne, 430 rimokatoličke, 64 kalvinske, 56 luteranske i dva grkokatoličke vjere. Hrvatski je materinski jezik imalo 629 žitelja, njemački 123, mađarski 55, rusinski dva, a romski 257 žitelja. U dobi ispod 6 godina bijaše 90 dječaka i 81 djevojčica, a iznad 60 godina 57 staraca i 46 starica. Čitati i pisati nije znalo 217 muškaraca i 197 žena. Novi su Jankovci 31. siječnja 1921. brojili 1023 žitelja, od kojih je 515 bilo pravoslavne, 373 rimokatoličke, 133 evangeličke, a dva muslimanske vjere. Hrvatski je materinski jezik imalo 835 žitelja, njemački 146, mađarski 39, slovenski jedan i rusinski jedan žitelj.

Upravna općina Novi Jankovci zaprema površinu od 1781 hektara ili 3095 jutara zemlje. Na tom su području 31. ožujka 1931. godine u 271 kući stanovala 1093 žitelja, od kojih je 567 bilo muškoga, a 526 ženskoga spola. Od žitelja je 637 bilo pravoslavne, 342 rimokatoličke, 67 luteranske, 46 kalvinske i jedan muslimanske vjere. Hrvatski je materinski jezik imalo 778 žitelja, njemački 118, mađarski 12, a romski 184. Čitati i pisati nisu znali 224 muškarca i 204 žene. Broj stanovnika Novih Jankovaca se nakon Drugog svjetskog rata gotovo prepolovio sa 1093 1931. godine na 649 1948. godine. Uzroci toga pada su stradanje gotovo svog romskog stanovništva koje je uglavnom završilo u Jasenovcu, prisilni odlazak njemačkog stanovništva i općenito različite žrtve rata. Nakon toga počinje rast do 1981. godine kada su imali 1364 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao zahvaljujući kolonizaciji srpskog stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata i doseljavanju hrvatskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Pred Domovinski rat demografska slika je bila sljedeća: od ukupno 1273 stanovnika, 965 žitelja su bili Hrvati, 240 Srbi, 20 Mađari, 20 Jugoslaveni, 1 Mađar, 1 Rusin i 26 ostali i nepoznato. Broj stanovnika se prema popisu 2001. nažalost smanjio na 1014 stanovnika odnosno za 20,3%.

Svo stanovništvo Novih Jankovaca nesrpske nacionalnosti doživjelo je sedmogodišnju tragediju progonstva, da bi se nakon 1997. godine do danas većinom vratilo svojim kućama. Obnova je uglavnom završena, a život se uglavnom vraća u normalno stanje. Filijalna crkva Svih Svetih župe Stari Jankovci je najvećim dijelom obnovljena. Djeca pohađaju osnovnu školu u Starim Jankovcima. U naselju djeluju i sljedeća društva, klubovi i udruge: HNK "Croatia" Novi Jankovci, KUD "Samica" Novi Jankovci, Lovačko društvo "Orao" Novi Jankovci , DVD Novi Jankovci, Šahovski klub "Novi Jankovci" te ogranci nekoliko političkih stranaka – HDZ, HSS i HSLS.

Novi Jankovci su 2005. godine proslavili 260 godina od osnutka svoga naselja.

Novi Jankovci su, svakako, povijesno najmlađe naselje općine Stari Jankovci, no i na prostoru novojankovačke katastarske općine su pronađeni nalazi prapovijesne nekropole. Točno vrijeme nastanka iz povijesnih izvora je vrlo teško definirati. Naime, kraljica je Marija Terezija godine 1745. (vrijeme konačnog razgraničenja civilne Hrvatske - Paorija ili Provincijal i vojne Hrvatske - Vojna granica, Granica ili Krajina) odredila da se jedan dio zemljišta hatara sela Jankovaca odcijepi od «Provincijala» i pripoji Vojnoj granici. Na tom je zemljištu osnovano novo selo u koje se iz Jankovaca preselilo preko 30 hrvatskih i 8 srpskih obitelji. Dakle, najvjerojatnije je godina osnutka naselja 1745. godina. Tako su uz Stare Jankovce nastali i «Novi Jankovci» a današnja cesta prema Vinkovcima prati točno liniju razgraničenja između nekadašnjeg Provincijala i Granice. Tu se početkom 19. stoljeća nastanilo nekoliko novih srpskih obitelji a u velikom broju pravoslavni Romi.

Novo Jankovčani su sve od svog formiranja sela pa do potpunog ukidanja Vojne granice 1881. godine cijelo vrijeme bili graničari sa svim graničarskim beneficijama ali i obvezama služenja carskoj vojsci od 16 do 60 godina. Pripadali su devetoj satniji Brodske krajiške pukovnije, kojoj bijaše sjedište u Vinkovcima. Oni su sudjelovali u ratovima što ih je Austrija vodila s Pruskom (1756.-1763.), s Turskom (1788.-1791.) i s Francuskom (1792.-1815.) te protiv Mađara (1848. i 1849.) i Talijana (1848., 1849., 1859. i 1866.). Granica je razvojačena godine 1873., a njezino je područje 1881. pripojeno civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Krajiška je uprava godine 1792. u Novim Jankovcima otvorila pučku školu. Selo je godine 1827. brojilo 673 žitelja, od kojih su 373 bili rimokatoličke, a 300 pravoslavne vjere. Novi su Jankovci godine 1847. imali 734 žitelja, od toga 377 rimokatoličke, a 357 pravoslavne vjere. U selu je godine 1857. bilo 55 kuća u kojima je stanovalo 736 žitelja, od toga 396 rimokatoličke, a 340 pravoslavne vjere. Rimokatolici spadahu pod župu u Starim Jankovcima, a pravoslavni pod parohiju u Lazama. 

Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1880. stanovahu u Novim Jankovcima 774 žitelja, od toga 381 muškoga, a 393 ženskoga spola. Po vjeri bijaše 387 rimokatolika, 360 pravoslavnih, 21 kalvin, 4 Židova i dva grkokatolika. Hrvatski su materinski jezik imala 483 žitelja, mađarski 39, njemački 30, rumunjski 6, rusinski 2, a romski 214 žitelja. Novi su Jankovci 31. prosinca 1890. brojili 892 žitelja, od kojih je 399 bilo pravoslavne, 396 rimokatoličke, 41 kalvinske, 40 luteranske, 9 židovske, a 7 grkokatoličke vjere. Hrvatski je kao svoj materinski jezik navelo 510 žitelja, srpski 14, njemački 90, mađarski 28, rusinski 4, slovenski 3, talijanski jedan, a romski 242 žitelja.

Više o Novim Jankovcima

Detalji

Kategorija: Uncategorised

Oni su kao graničari sudjelovali u ratovima što ih je Austrija vodila u sedmogodišnjem ratu s Pruskom (1756.-1763.), Turskom (1788.-1791.) i Francuskom (u šest ratova 1792.-1815.). Premda je u tim ratovima poginulo mnogo Slakovčana, ipak je njihovo selo godine 1827. brojilo 647 žitelja, od kojih su 642 bili rimokatoličke, a 5 pravoslavne vjere. U Slakovcima se godine 1857. nalazilo 77 kuća u kojima je stanovalo 737 žitelja, od toga 732 rimokatolika i 5 pravoslavnih. Tada je već u Slakovcima postojala pučka škola koju je krajiška vlada otvorila 1810. godine. Slakovčani su kao graničari sudjelovali godine 1848. i 1849. u ratovima protiv Mađara i Talijana o čemu se još preko pola stoljeća pričalo u selu. Jednako su Slakovčani godine 1859. ratovali u Italiji, gdje su bile krvave bitke kod Magente, Solferina i Kustoce, gdje su udruženi Francuzi i "Pijamontezi" pobijedili austrijsku vojsku. Također su se borili i 24. lipnja 1866. kod Kustoce, gdje su upravo slavonski graničari nemilice potukli Talijane. Granica je razvojačena 1. listopada 1873., a njezino je područje 1. kolovoza 1881. pripojeno građanskom dijelu Hrvatske i Slavonije. Slakovci su godine 1876. odijeljeni od župe u Starim Jankovcima, jer su dobili posebnu svoju župu sa župnom crkvom Sv. Ane. Selo je 31. prosinca 1880. brojilo 773 žitelja, od toga 401 muškoga, a 372 ženskoga spola. Rimokatoličkoj vjeri pripadahu 754, pravoslavnoj 11, židovskoj 6, a luteranskoj dva žitelja. Hrvatski su materinski jezik imala 743 žitelja, njemački 11, mađarski 11, češki jedan, talijanski jedan, a romski 6. Kad je 7. studenoga 1891. prometu predana pruga od Vinkovaca do Mitrovice, dobili su Slakovčani željezničku vezu. Kolodvor se nalazi 1500 metara udaljen od ondašnjeg središta sela.

Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1890. brojili su Slakovci 864 žitelja, od toga 445 muškoga, a 419 ženskoga spola. Tada je u Slakovcima bilo 846 rimokatolika, 9 Židova, 7 pravoslavnih, jedan grkokatolik i jedan luteran. Hrvatski su materinski jezik imala 834 žitelja, njemački 20, slovenski 4, mađarski 4, a češki dva žitelja. Ispočetka su nakon ukidanja Vojne granice 1881. godine Slakovci spadali pod upravnu općinu u Mirkovcima. Od nje su odijeljeni 1. veljače 1888. kada je u Slakovcima ustrojena nova upravna općina kojoj je bilo tada pridodano i selo Orolik od upravne općine Nijemci.

Slakovci su 31. prosinca 1900. imali 183 kuće u kojima su stanovala 862 žitelja, od toga 380 muškoga, a 482 ženskoga spola. Po vjeri je bilo 850 rimokatolika, 6 pravoslavnih i 6 Židova, a po narodnosti 893 Hrvata, 16 Mađara i 13 Nijemaca. Od tadašnjih se žitelja 30 rodilo u Ugarskoj. Čitati i pisati nije znalo 136 muških i 164 ženska žitelja koji su navršili 6 godina života. Deset godina kasnije 1910. godine brojili su Slakovci 983 žitelja, od kojih je 459 bilo muškoga, 524 ženskoga spola. Rimokatoličkoj vjeri pripadalo je 879 žitelja, pravoslavnoj 94, a židovskoj 10. Hrvatski su materinski jezik imala 934 žitelja, njemački 29, mađarski 18, češki jedan i slovački jedan žitelj. Ispod 6 godina bijahu u Slakovcima 53 dječaka i 63 djevojčice, a iznad 60 godina 45 staraca i 63 starice. Čitati i pisati nije znalo 106 muškaraca i 134 žene. Troškom od 27 974 krune građena je 1907. kroz ulicu u Slakovcima 1300 metara duga cesta. Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1921. nalazilo se u Slakovcima 910 žitelja, od kojih je 867 bilo rimokatoličke, 35 pravoslavne, a 8 židovske vjere. Hrvatski su materinski jezik imala 832 žitelja, njemački 43, mađarski 14, bugarski 6, češki jedan, a romski 14 žitelja.

Dugo su Slakovci imali s Orolikom zajedničku općinu kojoj je sjedište bilo u Slakovcima. Kasnije se od ove općine 1. srpnja 1917. odijelio Orolik, te su Slakovci dobili posebnu svoju upravnu općinu koja je zapremala površinu od 1860 hektara ili 3133 jutara zemlje. Takva općina Slakovci je funkcionirala sve do 1953. godine kada je naselje Slakovci u okviru kotara Vinkovci pripalo općini Orolik. Takvo ustrojstvo je bilo sve do 1961. godine nakon čega se formira općina Vinkovci. Slakovci su 31. ožujka 1931. brojili 262 kuće i 930 žitelja, od kojih je 458 bilo muškoga, a 472 ženskoga spola. Od tadašnjih je žitelja 878 bilo rimokatoličke, 32 pravoslavne, 6 starokatoličke, 3 luteranske, dva unitarske, jedne muslimanske i 8 židovske vjere. Hrvatski su materinski jezik imala 872 žitelja, njemački 27, mađarski 20, slovenski jedan, slovački jedan, talijanski jedan, a romski 8 žitelja. Čitati i pisati nije znalo 25 muškaraca i 34 žene. Broj stanovnika u Slakovcima je rastao sve do popisa 1971. godine (1702) zahvaljujući dalmatinskoj doseljeničkoj struji između svjetskih ratova, kao i dominantno bosanskohercegovačkoj struji nakon Drugog svjetskog rata u koju su bili uključeni i doseljenici iz drugih dijelova Hrvatske – Like, Korduna i Dalmacije. Nakon 1971. iz popisa u popis broj stanovnika opada najviše zbog male rodnosti ali i pojave procesa emigracije u zemlji i inozemstvu najviše tražeći dobar posao. Tako je pred Domovinski rat 1991. godine broj pao na 1493 stanovnika sa sljedećom narodnosnom strukturom: 1456 Hrvata, 7 Srba, 2 Mađara, 1 Nijemac, 1 Slovenac, 1 Talijan i 25 ostali i nepoznato. Prema popisu 2001. Slakovci imaju 1203 žitelja što je značajan pad broja stanovnika za 19,4%.

Slakovčani su 1991. doživjeli tešku tragediju sedmogodišnjeg progonstva nakon čega su se počeli vraćati svojim domovima 1997. godine. Danas su uglavnom većina kuća obnovljene, a u selo ponovno dolazi koliko-toliko normalan život. Novoizgrađeni objekti crkve Sv. Ane, Osnovne škole Slakovci, Vatrogasni domi i tribina na igralištu NK "Meteor" Slakovci i budućeg sportskog centra 2001. godine.

U selu je potpuno obnovljena crkva Sv. Ane i župni stan, a Slakovčani mogu ponovno u svojoj crkvi obavljati vjerske obrede i njegovati svoje običaje.Također je i izgrađena nova osnovna škola Slakovci koju pohađaju djeca iz Slakovaca, kao i potpuno novi višenamjenski objekat DVD Slakovci. U tijeku je izgradnja sportskog centra i tribina na igralištu NK "Meteor" Slakovci. Pošta je također ponovno uredno radi u dijelom obnovljenom objektu "SLAK" u centru Slakovaca.

U selu djeluju i sljedeća društva, klubovi i udruge: NK "Meteor" Slakovci, KUD "Seljačka sloga" Slakovci, DVD Slakovci, Lovačko društvo "Šljuka" Slakovci, Moto klub "Lisice", UHDDR "Slakovci" Slakovci, Tamburaški sastav "Baje" te ogranci nekoliko političkih stranaka – HDZ, HSP i HSS.

Samo selo Slakovci 2006. godine slavi ravno 500 godina od prvog povijesnog spomena.

Život na prostoru katastarske općine Slakovci seže i u najranija razdoblja ljudske povijesti čemu svjedoči i nalazište prapovijesnog naselja "Wasserburg"-gradina kod samog Bosuta, kao i srednjovjekovno naselje Slakovci oko slakovačkog kaštela. Sigurno življenje na slakovačkom ataru dokazuju i nalazi srednjovjekovnog srebrnog nakita iz trinaestog stoljeća. Naime, nekadašnji žitelj Slakovaca Karla Brkić s k. br. 43., orući svoju njivu 15. lipnja 1893., je pronašao na jednom mjestu 6 ukrasnih igala s nastavcima u obliku rozeta, 7 ukrasnih pločica s pojasa, 1 pređicu, 3 para velikih karika-sljepočničarki, 2 prstena, 16 većih plosnatih i 31 manje okruglo dugme. Predmeti su većim dijelom od srebra, a ukrasne igle i pločice još su k tomu na prednjoj strani i pozlaćene, dok su plosnata dugmad od bakra dobro posrebrena.

Slakovci su u srednjem vijeku bili središte velikog imanja kojemu su pripadala 24 okolna sela: Slakovci, Blaževci, Malo Selo, Vrapčana, Obranovci, Mrdešinci, Đurići, Kovačevci, Crkvanci, Gat, Žebrtovci, Brod, Golinci, Vukojevci, Okolišće, Popovci, Markovci, Antolovci, Cvetanovci, Šćitarevci, Milaševci, Petrovci, Gradišće i Novakovci. Upravno sjedište imanja je bio slakovački grad – utvrda. U povijesnim poveljama on se spominje 1491. (Castellum Szlako(v)cz) (kada je kaštel oduzet Gorjanskima i predan kaločkom nadbiskupu), 1493. (Castellum Szlakota), 1495. (Castellani in Zlakocz) i 1506. godine (Castellum Zlaakowcz) u vlasništvu kaločkog nadbiskupa Petra de Warda (Varadi) i pred Turke ponovno Lovre de Banffya (iz loze knezova Gorjanskih koji su držali i jankovački posjed te mnoge druge posjede u Podunavlju).

Grad je postojao vjerojatno i prije prvog povijesnog spomena 1491. godine. Neposredno uz slakovački grad je bilo i selo Slakovci (Zlaakowcz) koje s prvi put spominje u dokumentu iz 1506. godine. Porijeklo imena je po usmenoj predaji prema korovu «slaku» ili prema mađarskoj riječi Slavok=Slaveni s obzirom da su u svim gravitirajućim selima slakovačkog grada živjeli Hrvati (Slaveni). Gorjanski su u Slakovcima podigli tvrđu vjerojatno radi obrane od Turaka koji su godine 1459. posve prevladali u Srbiji, a godine 1463. osvojili i Bosnu. Iz tvrđe u Slakovcima upravljahu knezovi Gorjanski također imanjem koje se zvalo "Orašje", a na kojemu je bilo 8 sela: Orašje, Crnac, Koruševci, Trenčil, Mrzakovci, Vitezovo Selo, Ohnovci i Šimunovci. I danas na slakovačkom hataru postoje njive koje seljani zovu Oraši. Po imenima tih sela zaključujemo da su na području Slakovaca i Orašja u srednjem vijeku stanovali sami Hrvati. Na tom su slakovačkom području postojale dvije katoličke župe od kojih se jedna nalazila u selu Gatu, a druga u Orašju. Papin legat, koji je u Vukovarskom arhiđakonatu godine 1333.-1335. sabirao crkveni porez, došao je pet puta u Gat gdje je tada župnikom bio Pavao. Svaki put se lagat navratio i u Orašje gdje je bila župna crkva Sv. Nikole kojom je isprva upravljao župnik Bartol, a kasnije župnik Nikola.

Turci su u tome kraju zavladali godine 1526. Od slakovačkog grada su ostale samo ruševine, a premda je turska vlast potrajala neprekidno do 1687. ipak se u Slakovcima održalo hrvatsko katoličko žiteljstvo, dok je u Gatu opstala i župna crkva Sv. Elizabete. Oko godine 1680. postoji u Slakovcima, čiji je položaj bio sve do sredine 18. stoljeća južnije od današnjeg sela oko rudine "Jošina", oko 40 kuća u kojima stanuju starosjedioci. Oni nisu propali niti za strašnih godine 1688.-1691. kada se u Srijemu vodila teška borba s Turcima, pa je nestalo mnogo prijašnjih sela. Slakovci su dapače iza toga rata izašli znatno veći nego li su bili prije rata, jer se u njihovo selo doseliše neki žitelji iz napuštenih mjesta. Za neka od propalih sela na slakovačkom području ipak znamo gdje su postojala prije konca 17. stoljeća. Njihova se naime imena sačuvaše u imenima pojedinih dijelova hatara oko Slakovaca.

Slakovci su 1701. pripali Vojnoj granici (Krajini) i bili su graničari. Godine 1716. nakon prvog razgraničenja između Granice i Provincijala ušli su u sastav Vukovarskog vlastelinstva sve do godine 1745. i konačnog razgraničenja, kada su ponovno postali graničari sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine.

Iz urbarskog popisa Vukovarskog vlastelinstva od godine 1736. doznajemo imena 37 kućevlasnika u Slakovcima gdje je tada bilo oko 60 obitelji. Po imenima tadašnjih Slakovčana vidimo da se u to selo doselilo najviše ljudi iz napuštenoga Laza, ali također nekoliko ljudi iz Vukovara, Sotina, Rogozne i Liskovca, te iz Bačke i Bosne. Početkom 18. stoljeća podigoše Slakovčani drvenu crkvu Sv. Ane koja je u tom selu na položaju tzv. "starog sela" oko rudine Jošina postojala još godine 1754. Nova zidana crkva Sv. Ane je podignuta godine 1782., nakon preseljenja Slakovčana na današnji položaj.

Slakovci su spadali pod rimokatoličku župu u Starim Jankovcima koja je 30. srpnja 1781. bila odijeljena od biskupije u Pečuhu i pripojena Đakovačkoj ili bosansko i srijemskoj biskupiji sa sjedištem u Đakovu. Slakovčani su u pogledu uprave pripadali 9. satniji Brodske krajiške pukovnije u Vinkovcima.

Više o Slakovcima

Detalji

Kategorija: Uncategorised

Krajem 19. stoljeća se u Orolik počeše iz Ugarske doseljavati u većoj mjeri Nijemci. To se jasno opazilo 31. prosinca 1890., kada je Orolik brojio 936 žitelja, od toga 491 muškoga, a 445 ženskoga spola. Tada je rimokatoličkoj vjeri pripadao 521 žitelj, pravoslavnoj 384, židovskoj 20, luteranskoj 5, nazarenskoj 5, a grkokatoličkoj jedan. Kod popisa je 360 žitelja označilo srpski kao svoj materinski jezik, 295 hrvatski, 212 njemački, 45 mađarski, 11 slovenski, 8 talijanski, dva češki, dva slovački, a jedan rusinski jezik. Orolik je željezničku vezu dobio 7. studenog 1891. kada je prometu predana pruga od Vinkovaca do Mitrovice. Željeznička je stanica podignuta 1600 metara udaljeno od središta Orolika.

Popis od 31. prosinca 1900. pokazuje da Orolik ima 197 kuća u kojima stanuju 972 žitelja, od toga 490 muškoga, a 482 ženskoga spola. Rimokatoličkoj vjeri pripadahu 562 žitelja, pravoslavnoj 406, a židovskoj 4. Hrvatski su materinski jezik imala 652 žitelja, njemački 275, mađarski 43, a slovački dva žitelja. Tada su u Oroliku stanovala 203 žitelja koji su bili rođeni u Ugarskoj, a 4 u Austriji. Čitati i pisati nisu znali 181 muškarac i 232 žene, koji su navršili 6 godina života. Deset godina iza toga 1910. godine brojio je Orolik 1052 žitelja, od kojih je 595 bilo rimokatoličke, 442 pravoslavne, 11 luteranske, dva kalvinske vjere i dva inovjerca. Hrvatski je materinski jezik imalo 697 žitelja, njemački 319, mađarski 31, a romski 5. Ispod 6 godina bijaše 88 dječaka i 85 djevojčica, a iznad 60 godina 43 starca i 39 starica. Čitati i pisati nije znalo 116 muškaraca i 149 žena, koji su navršili 6 godina.

Ispočetka je nakon ukidanja Vojne granice 1881. godine Orolik spadao pod upravnu općinu u Nijemcima. Od nje su odijeljeni 1. veljače 1888. kada je u susjednim Slakovcima ustrojena nova upravna općina kojoj je bilo tada pridodano i selo Orolik. I konačno se Orolik odcijepio 1. srpnja 1917. od općine Slakovci i dobio posebnu svoju upravnu općinu, koja zaprema površinu od 1630 hektara ili 2832 jutra zemlje. Takvo ustrojstvo je trajalo sve do 1953. godine kada se formira nova općina Orolik u koju je spadalo nekoliko susjednih sela. 

U popisu od 31. siječnja 1921. Orolik je brojio 1085 žitelja, od kojih je 576 bilo rimokatoličke, 458 pravoslavne, 36 evangeličke, a 11 grkokatoličke vjere, dok su 4 bila bezvjerca. Hrvatski su materinski jezik imala 742 žitelja, njemački 312, mađarski 19, rusinski 8, ruski 3, a slovački jedan žitelj. Rimokatolički vjernici spadaju pod župu u Berku, a pravoslavni pod parohiju u Negoslavcima.

Orolik je 31. ožujka 1931. imao 276 kuća i 1161 stanovnika, od kojih je 566 bilo muškoga, a 595 ženskoga spola. Rimokatoličkoj su vjeri pripadala 586 žitelja, pravoslavnoj 476, luteranskoj 47, kalvinskoj dva, a drugim vjerama (većinom nazarenskoj) 50 žitelja. Hrvatski je materinski jezik imao 801 žitelj, njemački 346, mađarski 12, slovački jedan, a romski jedan. Čitati i pisati nije znalo 14% žitelja iznad 7 godina. Broj stanovnika je, dakle, nakon Prvog svjetskog rata rastao da bi se poslije Drugog svjetskog rata dogodio razumljivi pad (1948. 977), nakon čega broj žitelja opet raste do 1961. godine (1129), kada do Domovinskog rata slijedi očiti trend opadanja broja stanovnika. Orolik je 1991. godine imao 864 žitelja sa sljedećom narodnosnom strukturom: 215 Hrvata, 593 Srba, 27 Jugoslavena, 11 Rusina, 5 Mađara i 1 Nijemac. Iz popisa 2001. kada su imali 578 stanovnika primjećuje se očiti pad broja žitelja za 33,1%.

Ne srpsko stanovništvo, najviše hrvatsko doživljava 1991. prognaničku tragediju koja je trajala sedam godina. Domaće srpsko stanovništvo je za tih sedam godina ostalo živjeti u tzv. SAO Krajini, nažalost priključivši se pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Godine 1997. započinje i danas je uglavnom završen povratak hrvatskog stanovništva. Obnova ratom oštećenih i uništenih kuća je najvećim dijelom završena. Uskoro se priprema i obnova u ratu potpuno uništene rimokatoličke crkve Sv. Luke. Rimokatolički vjernici pripadaju sa svojom filijalnom crkvom župi u Berku.

U Oroliku postoji područna četverorazredna osnovna škola. Matična škola viših razreda je u osnovnoj školi u Starim Jankovcima. No, ipak hrvatska djeca najvećim dijelom u višim razredima pohađaju školu u Slakovcima, a srpska djeca u Starim Jankovcima. Orolik ima i svoju poštu koja opet normalno funkcionira.

U naselju djeluju i sljedeća društva, klubovi i udruge: Udruga žena "Breza" Orolik i Lovačko društvo "Fazan" te sljedeće političke stranke: HDZ i SDSS.

Na oroličkom hataru je prisutan život još od prapovijesti. Tome svjedoče nalazi nekoliko prapovijesnih i antičkih naselja: prapovijesna naselja "Šuma Aljmaš", "Gradina", prapovijesna nekropola, zatim antička naselja "Oroliška gradina", "Oraši", "Rajterovo brdo" i "Vodopad". U doba turske vlasti u zapadnom Srijemu (1526.–1691.) egzistiralo je katoličko hrvatsko selo Orolik, po čemu zaključujemo da je postojalo već u srednjem vijeku, jer Turci nisu nigdje u Srijemu stvarali katolička naselja. Naziv naselja je od mađarske riječi orol što znači satnica, odnosno sat vremena udaljenosti od nečega, nekog mjesta, najvjerojatnije središnjeg Vukovara, slično kao Đakovačka Satnica od Đakova.

Godine 1715. u Oroliku je bilo 19 katoličkih kuća. To se kraljevskoj Komori, koja je upravljala ovim krajem, činilo premalo jer je na oroličkom hataru bilo dosta plodne zemlje. Zato je kraljevska Komora 1732. u selo doselila 12 pravoslavnih obitelji iz Ličke, Otočke i Ogulinske krajine. Ove su godine u Oroliku one već imale 20 kuća, te su brojem dosegle katoličko žiteljstvo. Oroličani su 1701. pripali Vojnoj granici (Krajini) i bili su graničari. Godine 1716. nakon prvog razgraničenja između Granice i Provincijala ušli su u sastav Vukovarskog vlastelinstva sve do godine 1745. i konačnog razgraničenja, kada su ponovno postali graničari sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine, pripadajući 10. kumpaniji ili satniji sa sjedištem u Nijemcima.

Orolik je godine 1766. imao 38 pravoslavnih kuća. Njihov je broj do godine 1791. narastao na 51 s 329 žitelja. Tada su pod parohiju u Oroliku spadala dva sela: Berak s 8 pravoslavnih kuća i 46 žitelja, te Komletinci s dvije pravoslavne kuće i 14 žitelja.

U Oroliku je godine 1787. otvorena pošta koja se ipak nije trajno održala, jer je godine 1844. zatvorena, ali je 1. listopada 1860. ponovno otvorena. Selo je godine 1847. brojilo 388 žitelja, od kojih je 255 bilo pravoslavne, a 133 rimokatoličke vjere. Orolik je godine 1857. imao 35 kuća u kojima je stanovalo 311 žitelja, od toga 205 pravoslavne, a 106 rimokatoličke vjere. Za pravoslavne je u selu postojala crkva Sv. Petra i Pavla podignuta 1748. godine, dok su katolici spadali pod župu u nedalekom Berku.

Orolik je imao pučku školu koju je dobio još godine 1810. Orolička je pošta imala veliko područje kojemu pripadahu susjedna sela: Laze, Otok, Slakovci, Novi Banovci, Berak, Svinjarevci i čitava 9. krajiška satnija u Nijemcima. Troškom od 6000 forinti građena je u Oroliku godine 1877. rimokatolička crkva Sv. Luke.

Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1880. godine, brojio je Orolik 529 žitelja, od toga 282 muškoga, a 247 ženskoga spola. Pravoslavnoj vjeri je pripadalo 277 žitelja, rimokatoličkoj 233, luteranskoj 8, nazarenskoj 6, a židovskoj 5 žitelja. Hrvatski je materinski jezik imalo 455, njemački 44, mađarski 29, a češki jedan žitelj. Budući je to bila Austro-Ugarska država prilikom nekih popisa se jezična pripadnost uglavnom gledala prema teritorijalnoj pripadnosti odnosno Hrvatskoj, pa ne treba čuditi zašto su i pravoslavni žitelji svrstani pod hrvatski materinski jezik, iako se prema vjerskoj pripadnosti vidi da je to zapravo srpski jezik. S obzirom na državu njemački i mađarski jezici kao favorizirani su bili prisutni u popisima kao zasebna jezična kategorija.

Više o Oroliku

Detalji

Kategorija: Uncategorised

U srednjem vijeku stanovali su u Lazu sami hrvatski starosjedioci katolici, koji su se održali i za cijelo vrijeme Turaka (1526.-1691.), kada je u tom selu egzistirala i rimokatolička župa Laz. Kad je u Sotinu, uslijed pritiska Turaka, prestala postojati rimokatolička župa, pripao je i Sotin lazanskoj župi. O tome se predaja sačuvala sve do godine 1729., kad je u Srijemu obavljao kanonsku vizitaciju Gabrijel Bačić, prepošt kaptola u Pečuhu. Starosjedioci Hrvati i katolici su u Lazama propali tek pod konac 17. stoljeća, kada se u Srijemu vodila teška borba s Turcima prije njihova izgona iz toga kraja. Nakon oslobađanja Vukovara od Turaka, lazački franjevci odvode veći dio stanovništva u Vukovar, a ostatak Hrvata se seli u susjedna sela Jankovce i Slakovce u kojima i danas žive potomci lazačkih starosjedilaca s prezimenom Lazanin.

Porijeklo naziva sela je od starohrvatske riječi laz, koja označava dio brdske kosine podesan za savlađivanje hodom (oplaz, lazina), odnosno prijelaz iz nešto višeg u niži teren. Staro selo Laz se upravo i nalazilo na takvom mjestu malo južnije od današnjih Srijemskih Laza. Budući je nakon Turaka selo ostalo pusto i prazno, Austrija početkom 18. stoljeća u selo naseljava srpsko stanovništvo najviše iz istočne Bosne od Bijeljine i Zvornika i jugozapadne Mađarske. Po dolasku novi doseljenici mijenjaju naziv sela iz Laz u Laze. Oni su godine 1719. podigli drvenu crkvu svetih Arhistratiza, koju je 18. lipnja 1752. posvetio episkop Partenije. Laze su 1756 godine imale 20 pravoslavnih kuća. Parohijom je 1755. godine upravljao Jovan Popović, epitrop je bio Gavrilo Tomić, a crkveni sin Stevan Vezirović, dok je selom vladao Stevan Manojlović, narednik devete satnije Brodske krajiške pukovnije sa sjedištem u Vinkovcima. Pod lazansku je parohiju pripadalo i selo Jankovci, gdje je bilo 8 pravoslavnih kuća, ali bez crkve.

Laze su 1701. pripali Vojnoj granici (Krajini) i bili su graničari. Godine 1716. nakon prvog razgraničenja između Granice i Provincijala ušli su u sastav Vukovarskog vlastelinstva sve do godine 1745. i konačnog razgraničenja, kada su ponovno postali graničari sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine. Godine 1766. imale su Laze 31, a Jankovci 10 pravoslavnih kuća. Pučka je škola otvorena 1777. godine. U Lazama se godine 1791. nalazila 51 pravoslavna kuća s 465 žitelja. Tada su lazanskoj parohiji kao filijale pripadala tri sela, Novi Jankovci s 8 kuća i 97 žitelja, Stari Jankovci s 9 kuća i 46 žitelja te Otok s 5 kuća i 27 žitelja.

Lazanski su žitelji kao graničari sudjelovali godine 1756.-1763. u sedmogodišnjem ratu protiv Pruske, zatim 1788.-1791. u ratu protiv Turske, 1792.-1815. u šest ratova protiv Francuske, a godine 1848. i 1849. u ratovima protiv Mađara i Talijana. Lazanci su uz druge graničare godine 1859. sudjelovali u teškim bitkama kod Magente i Solferina, gdje su udruženi Francuzi i "Pijamontezi" pobijedili austrijsku vojsku. Oni su se borili i 24. lipnja 1866. kod Kustoce, gdje su upravo graničari hametom potukli Talijane. Selo je godine 1857. brojilo 99 kuća u kojima je stanovalo ravno 700 žitelja, od toga 690 pravoslavne, a 10 rimokatoličke vjere. Granica je razvojačena 1. listopada 1873., a njezino je područje 1. kolovoza 1881. pripojeno građanskom dijelu Hrvatske i Slavonije odnosno tzv. Provincijalu.

Prigodom popisa, koji je objavljen 31. prosinca 1880. bila su u Lazama 692 žitelja, od toga 353 muškoga, a 339 ženskoga spola. Pravoslavne su vjere bila 654 žitelja, rimokatoličke 26, a luteranske 12. Hrvatski materinski jezik imala su 664, njemački 23, a mađarski 5 žitelja. Budući je to bila Austro-Ugarska država prilikom nekih popisa se jezična pripadnost uglavnom gledala prema teritorijalnoj pripadnosti odnosno Hrvatskoj, pa ne treba čuditi zašto je većina pravoslavnih žitelja svrstana pod hrvatski materinski jezik, iako se prema vjerskoj pripadnosti vidi da je to zapravo srpski jezik. S obzirom na državu njemački i mađarski jezici kao favorizirani su bili prisutni u popisima kao zasebna jezička kategorija.

Deset godina kasnije 1890. broje Laze 831 žitelja, od kojih je 760 bilo pravoslavne, 49 rimokatoličke, 15 grkokatoličke, 4 židovske, a 3 luteranske vjere. Hrvatski kao materinski jezik navela su 823 žitelja, slovenski 3, njemački 3, a mađarski dva žitelja. Selo je dobilo željezničku vezu 7. studenoga 1891. godine, kada je prometu predana pruga Vinkovci – Mitrovica. U Lazama je 31. prosinca 1900. bilo 185 kuća, u kojima su stanovala 883 žitelja od toga 424 muškoga, a 459 ženskoga spola. Pravoslavne je vjere bio 861 žitelj, rimokatoličke 16, židovske 4, grkokatoličke jedan i kalvinske jedan žitelj. Iz Ugarske se u Laze doselilo 58, a iz Austrije dva žitelja. Čitati i pisati nisu znala 152 muškarca i 227 žena, koji su navršili 6 godina života. U Lazama je 1906. godine građena nova škola troškom od 5797 kruna.

Prigodom popisa od 31. prosinca 1910. godine selo je brojilo 867 žitelja, dakle za 16 manje nego li je imalo prije 10 godina. Pravoslavnoj je vjeri pripadalo 819, rimokatoličkoj 45, a židovskoj 3 žitelja. Osim Srba od drugih naroda je u Lazama bilo 32 Hrvata, 11 Mađara, 6 Slovenaca i 6 Nijemaca. Selo je imalo 52 dječaka i 57 djevojčica ispod 6 godina, a 49 staraca i 39 starica iznad 60 godina. Čitati i pisati nije znalo 114 muških i 149 ženskih žitelja, koji su navršili 6 godina života. Laze su 31. siječnja 1921. brojile 866 žitelja, od kojih je 846 bilo pravoslavne, 18 rimokatoličke i dva grkokatoličke vjere. Pored Srba od ostalih naroda je bilo 12 Hrvata, 6 Mađara, jedan Slovenac, jedan Rusin i jedan Rus.

Otkako je 1873. godine Granica razvojačena, spadale su Laze pod upravnu općinu u Mirkovcima. Kada se pak odijeliše 1911. godine od Mirkovaca (kada i Novi Jankovci) uredile su Laze posebnu svoju upravnu općinju koja je uzela ime "Srijemske Laze" da se mogu razlikovati od ostalih četiri sela u Hrvatskoj i Slavoniji, koja se zovu "Laze". Nova upravna općina zaprema površinu od 1860 hektara ili 3232 jutara zemlje.

U Lazama je 31. ožujka 1931. godine bilo 209 kuća i 874 žitelja, od toga 439 muškoga, a 435 ženskoga spola. Pravoslavnoj vjeri pripadahu 822 žitelja, rimokatoličkoj 35, luteranskoj 6, a ostalim vjerama 6 žitelja. Osim Srba bilo je 25 Hrvata, 7 Nijemaca, dva Mađara, jednoga Slovaka i jednog Roma. Čitati i pisati nije znalo 20% žitelja iznad 7 godina. Broj stanovnika u Srijemskim Lazama je od 18. stoljeća polako, ali stalno rastao sve do 1971. godine kada je bilo 1073 žitelja. Nakon toga počinje pad broja stanovnika da bi 1991. godine bilo 924 žitelja sa sljedećom nacionalnom strukturom: 871 žitelj Srba, 23 Hrvata, 9 Jugoslavena, 4 Mađara, 3 Slovaka, 2 Muslimana, 1 Rusin i 11 ostali i nepoznato. Nakon popisa 2001. možemo konstatirati pad broja stanovnika na 652 odnosno za 29,4%. Godine 1991. se nažalost većina lazačkih Srba priključila pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nakon privremene okupacije ovog dijela Slavonije oni su ostali živjeti sedam godina u tzv. SAO Krajini. Nakon mirne reintegracije 1997. i Srijemske Laze ulaze u sastav teritorija Republike Hrvatske odnosno općine Stari Jankovci.

Srijemske Laze nisu doživjele gotovo nikakvu materijalnu štetu u ratu. Broj stanovnika u Srijemskim Lazama se smanjio 2001. godine na 652 ili za 29,4%, što je i rezultat odlaska onog dijela pobunjenih Srba koji su počinili ratne zločine i velike kriminalne radnje krađe tuđe imovine svojih susjeda iz Slakovaca i Starih te Novih Jankovaca. Zahvaljujući otvorenosti općinskih vlasti za suživot različitih naroda i multikulturalnost, srpsko stanovništvo u Srijemskim Lazama potpuno ravnopravno sudjeluje u vlasti i upravljanju svim dobrima općine Stari Jankovci.

Nakon mirne reintegracije 1997. godine i u Srijemskim Lazama je učinjeno dosta dobih stvari: potpuno je riješena seoska rasvjeta, izvršena plinifikacija i polaganje podzemnih telefonskih kabala, obnovljeno seosko groblje, izgrađena autobusna stajališta, popravljane seoske staze te potpuno izvana obnovljena parohijska crkva u središtu sela. U selu djeluju Lovačko društvo "Sokol", Udruga žena,NK Vidor-Matijević i sljedeće političke stranke: SDSS i SNS.

Više o Srijemskim Lazama

Detalji

Kategorija: Uncategorised

Na 26. sjednici Općinskog vijeća usvojena Razvojna strategija Općine Stari Jankovci 2012-2013., a istu u cijelosti možete pročitatiovdje.

Izvješće stanja u prostoru možete preuzeti ovdje.